ŽUPA DUBRAVE

DUBRAVE –župa Bezgrešnog začeća BDM Dubrave se nalaze u blizini Brčkog, nedaleko od magistralne prometnice Tuzla-Županja. Nedavno oživljeni dubravski samostan nasljednik je samostana IMG_0266osnovanog u 14. stoljeću u obližnjem mjestu Skakava. Samostan u Skakavi naveden je u popisu samostana Bartola Pizanskog 1385. godine.

Nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine, on je još pola stoljeća uživao slobodu u okviru Srebreničke banovine. Padom Srebrenika 1512. godine sudbina je samostana postala neizvjesnom. On je vjerojatno nakon nekog vremena porušen, a franjevci su bili prisiljeni napustiti to mjesto. Tijekom 17. stoljeća za ovdašnju župu javljaju se nazivi Skakava i Bijela. Župa Bijela spominje se prvi put 1623. godine. Nakon Bečkog rata (1683-1699) na području sjeveroistočne Bosne ostalo je vrlo malo katolika, jer se većina njih iselila u prekosavlje. Župa Bijela iščezla je oko 1690. godine. Tridesetih godina 18. stoljeća cijelu Posavinu u sjeveroistočnoj Bosni obuhvaća župa Ravne sa sjedištem u Štrepcima. Uskoro naziv Ravne iščezava, a od 1742. godine na tom se području javljaju župe Bijela i Štrepci (Zovik).

IMG_0269Godine 1768. Bijela broji 472 katoličke kuće i 3.420 katolika, 1813. god. 3.249 katolika, 1877. god. 2.749, te 1935. god. 5.230 katolika. Župa je kroz to vrijeme diobama teritorijalno umanjena. Godine 1834. sjedište župe je preneseno u Dubrave, ali se to ime ustalilo tek od 1846. godine. Te je godine izgrađen župni stan. Umjesto stare drvene crkvice podignuta je 1869. god. nova od kamena. Godine 1906. podignut je novi župni stan, a donedavna župna crkva (35×15 m) 1927. godine. U zadnjem ratu ta je župna crkva potpuno uništena. Izgradnja nove crkve započela je u lipnju 2002. godine po projektu Ivana Strausa. Godine 1978. izgrađena je nova zgrada župnoga stana i tu je 1982. god. osnovan samostan, odnosno oživljen onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj Skakavi. Tako je u Dubravama nastavljen život nekad davno porušenog samostana. Iako novi samostan živi na povijesnom duhovnom nasljeđu, on je po mnogo čemu mladi samostan koji tek stvara vlastitu kulturnu tradiciju. Godine 2001/02. samostan je po planu ing. arh. Zlatka Čolića obnovljen i proširen.

IMG_0271U lipnju 1983. godine, kao prilog proslavi oživljavanja samostana, u Dubravama je otvorena mala galerija umjetnina. Stara je župna kuća renovirana, te je u jednom njezinom dijelu smještena zbirka od nekih osamdesetak eksponata. Zbirka je najvećim dijelom nastala donacijom fra S. Pavića, te fra F. Stjepanovića i dr. U njoj su prezentirani crteži, grafike, slike i skulpture. Zastupljena su djela autora starije, srednje i mlađe generacije, različitih umjetničkih tendencija i smjerova. Među autorima ima i imena, koja drže visoko mjesto u našoj suvremenoj umjetnosti, kao što su Meštrović, Kršinić, Lovrenčić, Mujadžić, Murtić, Šohaj, Rački i dr. U zadnjem ratu umjetnine su spašene, te je Galerija «Šimun» ponovno otvorena 10.10.2001. godine. God. 2003. nabavljen je brončani kip Sv. Anto , rad Mile Blaževića.

U samostanskom arhivu čuvaju se matice iz 18. i 19. stoljeća. Pod konac turske vlasti u BiH, franjevci su u Dubravama otvorili pučku školu.

Župa Dubrave imala je 1991. godine 6.490 katolika (1974: 7.800) a danas ima 3.173 vjernika a izvan župe živi i radi još 1.464. Župu tvore sljedeća naselja: Dubrave, Bijela, Blaževac, Hrgovi Donji, Prijedor, Seonjaci i Skakava (Gornja i Donja).

U župi se nalazi i nekoliko podružnih crkava: Bijela (20×20 m, projekt: V. Dobrović, izgr. 1979), D. Skakava (15,50×13,80 m, projekt: B. Borić, izgr. 1980), Prijedor (14xl0 m, projekt: F. Zukanović, izgr. 1982), Hrgovi (23×13 m, projekt: Z. Hanžek, izgr. 1988). U župi se nalazi i nekoliko kapelica: Zidine (svetište: Rane Sv. Franje – mjesto negdašnjeg samostana u G. Skakavi), Blaževac i Seonjaci, te tri groblja. Podružne crkve u D. Skakavi, Prijedoru i Bijeloj ukrašavaju djela Franje Oršolića, M. Čurića i Lj. Laha. Oltar, ambon i tabernakul u Bijeloj izgrađeni su po nacrtu Z. Grgića.

 

Trenutni župnik je Fra Niko Josić

Trenutni župni vikari su: Fra Mislav Jozić, Fra Pero Oršolić i Fra Nikica Stjepanović