U Bosanskoj Posavini, gdje se nalazi Galerija Šimun, franjevačka tradicija stara je više od šest stotina godina. To je šest stotina godina duhovnisti, rada na nadrastanju zemaljskih uvjeta ljudske sudbine. To je šest stotina godina uvažavanja bližnjega i njegove okoline, svega što je ljudski svijest: brata čovjeka i sestrice prirode. Istim putevima kojima se danas kreće posjetilac Galerije Šimun, istim je plavim prizorima koji ga dočekuju u dubini horizonta, nekad se kretao titular Galerije. Rečeni Šimun.
Fra Šimun Filipović (1732.-1802.), Filip Filipović iz nekad kršćanskog dubravskog sela Seone, koji je iz tegobne bosanske stvarnosti, otišao u kontemplativnu samoću talijanskog samostana Ripatransone. Barokni franjevac nije napustio bitke niti njihovo poprište. On je jednostavno energiji materije pretpostavio energiju molitve, drami događaja mir razmatranja, stvarnosti vječnost, maču križ. Umjetnine što ih je više od tridest godina skupljao franjevac fra Stjepan Pavić na tragu su iste vjere. Da se povijest nastavlja sabranošću duha, da se oko duhovnih vrijesnosti okuplja i oblikuje zajednica. I u najljepšem smislu, samozatajnošću i poštovanjem prethodnika, fra Stjepan Pavić vratio je fra Šimuna u zavičaj. Da bi u ovim nemirnim i teškim vremenima bio uzor i mjera, utjeha i smjer. Porušen Plehan? Hinc sursum. Galerija umjetnina u franjevačkom samostanu Dubrave otvorena je prvi put 1983. godine. Ona je tada bila dio obnove prastare franjevačke tradicije. Samostan u obližnjim Skakavama spominje se 1385. godine. Kad su Turci osvojili Bosnu, 1463., a pao Srebrenik sa svojom banovinom, 1512., samostanu nestaje trag. „Franjevci su bili prisiljeni napustiti to mjesto.“ Ustraje župa mijenjajući imena, a 1834. ustaljuje se u Dubravama. Tamo se nalazila stara drvena crkvica. Pripadala je, vjerojatno, onom posavskom korpusu sakralne arhitekture kakav se još danas razabire u Turopolju i Pokuplju, a bio je nastao na obilnoj podlozi hrastovih šuma.
U Dubravama, kao na mnogim drugim mjestima, želja za reprezentativnijim i monumentalnijim sagradila je novu crkvu, kamenu, 1869. Godine 1927. i tu je crkvu zamijenila nova. Maloj, prvobitnoj drevnoj crkvici ostao je spomen u ostatcima biološkog resursa. Kao uzorak isčezlih šuma, nekoliko golemih, prastarih, spomeničkih hrastova – dubova – raste u Dubravama, pokrivajući im ime. Imele se gnijezde na njihovim granama, smrtonosne i čiste. U obnoovljenom samostanu (a i ambiciozan projekt za izgradnju nove crkve već je spreman) zbirka iz 1983. godine prerasla je sama sebe nekoliko puta. Njezin stvaralac, fra Stjepan Pavić, otpočetka je nije zatvarao u uske granice, ali joj je postavio visoke kriterije i zamislio polje i smjer. Uvrstio je u zbirku, i zadržao do danas, ne samo i srpske i muslimanske stvaraoce iz Bosne, nego i srbijanske i slovenske umjetnike koji su boravkom, školovanjem, nekim drugim oblikom prisutnosti bili uz Bosnu vezani.
Zbirka fra Stjepana Pavića bosanska je zbirka moderne hrvatske umjetnosti, sa svom širinom i kolateralma što ih takvo određenje sobom nosi. Njezinu glavninu predstavljaju hrvatski kipari i slikari dvadesetog stoljeća. Nastala u relativno kratko vrijeme za oblikovanje ovako reprezentativnog korpusa, ali dugo vrijeme ako se uzmeu obzir da je ona rezultat cijelog jednog ljudsog života, tridesetak godina kolekcionerskog djelovanja – nastala s materijalnim ograničenjma, ali iz dubokih motivacija i velikog znanja – zbirka u Dubravama postala je mjesto gdje se može steći relevantan uvid u razvoj i ponudu hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljća, vjerojatno i mjesto bez kojeg se takav uvid ne može steći. Valja istaknuti da zbirka predmeta sadrži mnogadjela religiozne tematike, nije na nju svedena. To nije zbirka sakralne umjetnosti, premda se, unutar nje, može sustavno očitati i obris takve cjeline. Zbirka međutim zrači duhovnošću, iz duboke odanosti javnoj svrsi, iz napetosti lirskih i dramskih poticajasakupljača, iz savršene kontrole kvalitete nad isključivošću. Najstariji „slojevi“ obuhvaćenih umjetnina sadrže, među ostalima, djela Celestina Medovića, Miroslava Kraljevića, Ivana Meštrovića, Gabrijela Jurkića, Mirka Račkog, Karla Mijića, Naste Rojc; ta se prelijevaju u različite rukavce modernizma tridesetih godina, ekspresivizirajuće, neoklasicizirajuće, intimizirajuće, u djelima Vilka Gecana, Marka Rašice, Zlatka Šulentića, Ive Režeka, Omera Mujadžića, Ljudevita Šestića, Antuna Augustinčića, Frana Kršinića, Ernesta Tomaševića i mnogih drugih. Pojedini autori uhvaćeni su u različitim svojim razdobljima, posebno u „kasnim mladostima“. Gotovo nema značajnog stvaraoca druge polovice dvadesetog stoljeća, do današnjeg dana, koji nije zastupljen u zbirci u Dubravama: od Vanje Radauša, Ljube Ivančića, Slavka Šohaja, Branka Ružića, Ede Murtića, Zlatka Price, Antuna Masle, Đura Pulitike, Nives Kavurić – Kurtović, Ivana Lovrenčića, Mladena Veže, Vasilija Jordana, Đure Sedera, Zlatka Kauzlarića – Atača, Zlatka Kesera, Zlatana Vrkljana, Šime Vulasa, Marije Ujević, Željka Lapuha, Kuzme Kovačića… – neka mi bude oprošteno što ne mogu prepisati cijeli katalog. Niz manje poznatih autora otkriva se u zamijetnoj kvaliteti: kao nedavno preminuli bosanski slikar Ljubo Perčinlić. Svoje su mjesto zauzela neka skrovita imena vezana uz Bosnu, česta u optjecaju a gotovo mimo stručnog znanja, poput Gecanova učitelja Mihajla Timčišna; neki stari slikari na kojima križaljke i sustavi suviše ne inzistiraju, poput Sige Summereckera, odavde napominju svoje značenje. Za cijelu povijest hrvatske umjetnosti pojedini će dijelovi ove zbirke biti nemimoilazna građa.
Tako, na primjer, slike i crteži Omera Mujadžića tvore cjelinu vrhunske vrijednosti, koja baca pravi sjaj na djelo tog majstora. Dva crteža, „Raspeće“ i „Prinošenje kreševskog samostana“, rembrandtovskim nabojem upotpunjuju predodžbu o njegovu opusu, koji inače odlikuje poetika redukcije. „Portret starice“ Naste Rojc, iz 1904., spada u antologiju hrvatskog portreta, zračeći iz same srži maniriranog stila (secesije): skriveno lice, sućutni susret obrisa i svjetlosti. Opus Vanje Radauš neće se proučavati bez Dubrava. Isto vrijedi i za Slavka Šohaja, koji je i inače brojna i vrlo kvalitetna djela, posebno vitroe, izveo po narudžbama bosanskih franjevaca (Dobretići, Gornji vakuf, Ovčarevo, Gornja Dubica, Visoko, Olovo). Karlo Mijić prisutan je antologijskim ugljenom koji ulazi među konstituense hrvatskog ekspresionizma. Izvrstan Šestićev zimski pejsaž, također i Pricin pejzaž s kućom sudjeluju u definicijama spomenutih autora. Vaništine „Ribe“ iz 1961 spadaju mežu najljepša njegova ostvarenja. Neobičan Maslin crtež, giottovska vedrina Keserove freske, poetični franjevački raspeti Isus Kuzme Kovačića, da dalje ne nabrajam, rezultati su precizne i znalačke, strpljive i čvrste potrage kojoj se ovim fragmentarnim i osobnim čitanjem ne može odati pravi hommage. Velika cjelina, u kojoj se što u užem izboru a što u depou, eksponati već broje na stotine – može se čitati u različitim presjecima, na način preslagivanja arhipelaga. Skupina djela sakralne tematike, uz ustrajnost ikonografskih kodova pokazuje stanoviti paralelizam teme patnje Kristova tijela i sunovraćanja u patnju tvari kako ju je, kao povlaštenu temu, interpretirala umjetnost (pogotovo sredine) dvadesetog stoljeća. Zanimljivo je pratiti kako se osobne oblikovne direktrise poklapaju s izborom motiva (npr. Augustinčićev „Mojsije“, Ružićev „Isus pada pod križem“).
Ljepota i uzbudljivost skica (Šulentić) dohvaća se s uzbudljivošću malih formata (Testen) i optičkim udaljavanjem, smanjivanjem dramskog fokusa (Mujadžić, „Raspeće“). Obilje tehnika (od klasičnih slikarskih i kiparskih disciplina do fresaka ili vitroa) svjedoči o živosti sakralne narudžbe na tlu Bosne i Hercegovine. Poseban otok u arhipelagu predstavljaju i krajolici. Oni dakako prate temu putovanja od realizma do apstrakcije, od uvida do evokacije, i natrag. Nepreskočivi su bosanski prizori Marija Mikulića ili Petra Tiješića, vapeći za dionicom Gabrijela Jurkića. Valja uočiti i istaknuti jaku prisutnost dubrovačke grupe (Marko Rašica, Branko Kovačević, Đuro Pulitika, Josip Trostman …) pa i mediteranskih motiva uopće (Mladen Veža, Frano Baće, Kruno Bošnjak …), kao trajnog refleksa starih veza obale, posebno Dubrovnika i Bosne. Što se „sjevernih krajolika“ tiče, među kojima se iznimnom vrijednošću ističu već spomenuti Šestić i Prica, oni na neki način pounutarnjuju prostor, pretvarajući ga u zavičaj u duši. Taj „unutarnji pejzaž“, doveden do kozmičkih uvida u tjeskobe i pukotine, nalazi svoje protagoniste u Ljubi Ivančiću, već spomenutom Karlu Mijiću, u oniričkom prostoru Nives Kavurić – Kurtović, a imun na taj podtekst ne ostaje niti naizgled bezazlen interijer Antuna Masle. „Otok ljudskog lika“ pokazuje bezbrojne zrcalne slike, od pripisa na račun povijesti (Jurkić, „Portret fratra“), preko pitkog gutljaja stila (Gecan, „Glava djevojke“), do crnog pulsiranja crte i mrlje (Testen, „Šimun Cirenac“).
Isto vrijedi u skulpturi, gdje između napetih volumena i monumentalističkih naznaka, klonulih masa i filiformnih uzmaha, valja još jednom istaknuti prisutnost ambivalentne figuracije Vanje Radauša: u svojoj ukupnosti, ona će sigurno predstavljati snažan izazov suvremenim interpretacijama. Magija stvari, „mrtva priroda“ ili, kako to germanski termin ljepše iskazuje, „tihi život“, našla je također u Dubravama svoje lijepo sklonište. Dovoljno je spomenuti Tomaševićeve i Vaništine „Ribe“ i Mujadžićevo „Cvijeće“ pa da se naznači intenzitet i vrijednost toga motiva unutar zbirke, Dakako da su mnogi mogući prečaci ostali nenaznačeni a mnogim ključevima čitanja nije se niti zvecnulo. Rast i razvoj zbirke, koja neće odoljeti energiji svoje jezgre, za stanovito će vrijeme sigurno zahtjevati novu impostaciju i novu interpretaciju. Kad se, prolazeći jednom od duljina Hrvatske, dođe do Županje, s punim bi se pokrićem mogao očekivati putokaz koji upućuje na drugu stranu Save: Dubrave, Galerija Šimun. Tko bi god skrenuo našao bi se nagrađen. Djelom jednog vrtlara koji uporno vraća korijene onamo odakle ga zla povijest čupa.
Željka Čorak